Da bi se ukazalo na zaštitu i značaj jezičke raznolikosti i kulture Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu pri Ujedinjenim narodima (UNESCO) je 1999. godine 21. februar proglasila Međunarodnim danom maternjeg jezika. UNESCO i na ovaj način želi podsjetiti da jezici nisu samo vitalan dio civilizacijskoga kulturnog naslijeđa, već i nezamjenjivi izraz ljudske kreativnosti i veličanstvene različitosti, a obilježavanje ovog dana ide ka cilju promicanja jezičke raznolikosti i višejezičnog obrazovanja. Danas u svijetu postoji oko 7.000 jezika.
Maternji jezik je dio kulturnog identiteta naroda, tačka prepoznavanja, različitosti, ali i tolerancije i razumijevanja.
Svoj maternji jezik trebamo voljeti, a to ćemo najbolje postići njegovim čuvanjem i pravilnim korištenjem. Maternji jezik je naslijeđe koje pripada svakom pojedincu i niko nema pravo oduzeti to naslijeđe nekome. Isto tako, ljubav prema maternjem jeziku ne smije nas spriječiti da učimo strane jezike.
Jedno od prvih spominjanja imena bosanski jezik u pisanim dokumentima vezano je sa spisom “Skazanije“ pisca Konstantina Filozofa, s kraja 10.stoljeća. Ovaj pisac tu naime uz češki, bugarski, slovenski, srpski i hrvatski, spominje i bosanski jezik.
Naime biskup u Peri, krajem 16.stoljeća, također piše bosanskim jezikom. Njegova prepiska s jednim fratrom odvija se na bosanskom jeziku. Naši franjevci u Bosni također su pisali na bosanskom, te su tako i svoj jezik nazivali, kao što su Matiju Divković, Stjepana Margitić, Ivan Franjo Jukić, Grga Martić i druge pisce od 17.stoljeća pa naovamo. Čuveni bosmanski putopisac Evlija Čelebija, koji je polovinom 17. stoljeća hodoljubio po zemlji Bosni, ostavio je svoj poznati Putopis.
Čelebija spominje i “Bosansko-turski rječnik” (Potur sahidija, ili Makbuli arif), prvi leksikografski rad takve vrste na nasim prostorima.
Jedan od prvih gramatičara s ovih prostora Bartol Kasić, s otoka Paga, iako čakavac, odlučuje se za štokavski bosanski tip; za bosanski jezik.
Znani Alberto Fortis, Talijan, zapisivač i prevodilac naše balade Hasanaginica na talijanski jezik, jezik Hasanaginice ističe posebnim i naziva ga morlačkim, ilirskim i bosanskim.
Krajem 19. stoljeća pokrenut je list Bošnjak (vlasnik i pokretač Mehmed-beg Kapetanović -Ljubušak), koji je izlazio na bosanskom jeziku i težio ka afiermaciji Bosne, njena jezika i bošnjačkog naroda ma kojoj vjeri on pripadao. I drugi listovi pokrenuti krajem 19.stoljeća imali su istu zadaću: a to je njega jezičkog osjećanja i njega naše kulturne baštine.
Najpoznatiji bošnjački pisci od najstarijih vremena do danas: Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, sve do Alije Isakovića, Irfana Horozovića, Nedžada Ibrišimovića, Isnama Taljića, Dževada Karahasana, svi ugledni kulturni djelatnici tokom 20.stoljeća, prednjačili su u njegovanju svoga maternjega bosanskog jezika oblikujući svoja književna djela.
Najvažniji historijski dokument u bosanskom jeziku nalazi se u poznatoj Povelji Kulina bana izdatoj Dubrovčanima. Povelja Kulina bana je osnovni historijski, kulturni i politički dokument koji govori ne samo o postojanju bosanske države i neovisnosti njenog vladara nego je i jedinstven dokument koji svjedoči o postojanju bosanskog jezika.
Jedan od najstarijih spomenika bosanskog jezika jeste i Humačka ploča.
Epigrafika je vid originalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj književnosti Bosne. To su natpisi na kamenu, tzv. „kamena pismenost“.To su, prije svega, epitafi, natpisi na nadgrobnim spomenicima, čuvenim stećcima. Pisani su glagoljicom, ćirilicom i bosančicom.
Dovoljno je reći: Mak Dizdar,pa da su nam usta puna bosanskoga.
Bosanski jezik ima svoju historiju. Nastao je, kao i svi slavenski jezici, iz praslavenskoga jezika.