OŠ Musa Ćazim Ćatić Sarajevo

Djeci su potrebni odrasli

Interakcija i komunikacija između odraslih i djece jedan je od važnijih aspekata procesa učenja. U interakciji punoj emocionalne topline dolazi do međusobnog upoznavanja i obostranog prilagođavanja. Odrasli će bolje upoznati  dijete kada im se ono otvori sa svojim bezbrojnim pitanjima. Reakcijama djeteta roditelji i nastavnici dobijaju povratnu informaciju o sebi kao odgajatelju. Ovisno o ponašanju djeteta odrasli mijenjaju svoje ponašanje, a kao odgovor na to slijedi i dječija reakcija.

Bogatstvo i kvaliteta odnosa uspostavljenih između djece i odraslih čini temelje na kojima će dijete tokom čitavog života graditi odnose s drugim osobama. Svojim ponašanjem odrasli su djeci prvi učitelji socijalnih odnosa. Posmatrajući i slušajući odrasle kako se odnose prema drugim osobama i njemu samom, dijete kreira vlastito ponašanje. Zato odrasli od djeteta mogu očekivati upravo onakvo ponašanje kakvo sami pokazuju. Dijete koje sluša odrasle kako spretno obmanjuju  svoje prijatelje –  smatra laž normalnim ponašanjem, ili dijete koje sluša roditelje koji odobravaju nasilno ponašanje, vjerovatno će svoj odnos sa vršnjacima graditi na verbalnim uvredama, prijetnjama, guranju, udaranju  i sl.

Da bi dijete bilo prijateljski raspoloženo prema drugima, mora živjeti u uvjetima gdje vladaju takvi odnosi i gdje je i samo takvo prihvaćeno.

Od rođenja dijete gradi sliku o sebi, a u tome veliku ulogu ima okolina. Na temelju ponašanja drugih prema njemu i vlastitim aktivnostima ono dobiva odgovore na pitanja : KO SAM? ŠTA MOGU ? GDJE PRIPADAM ?

Djeca koja imaju pozitivnu sliku o vlastitoj vrijednosti najčešće će biti zadovoljna, sretna i prijateljski raspoložena prema drugima. Oni koji već u djetinjstvu imaju lošu sliku o sebi, sebe ne poštuju, nesigurni su i kao djeca i kasnije kao odrasle osobe. To je zato što nedostatak sigurnosti u sebe blokira njihova nastojanja da postignu uspjeh. Svjesni svoje neuspješnosti, a u nemogućnosti da to promijene, osvećuju se okolini agresivnim ponašanjem ili se povlače u sebe. Dijete koje je već stvorilo lošu sliku o sebi zahtijeva posebnu pažnju odraslih koji mu zajedničkim aktivnostima mogu pomoći da spozna svoje sposobnosti.  (zajedničke intervencije roditelja i nastavnika ).

Živeći s odraslima dijete se  uči saradnji i svemu onome što takva saradnja zahtijeva : prilagođavanje drugima, razumijevanje i poštivanje drugih, fleksibilnost, strpljenje, spremnost da se pomogne, da se dijeli i sl. U zajedničkim aktivnostima djece i odraslih nije najvažniji cilj koji se postavlja, već je bitna atmosfera u kojoj se ta aktivnost odvija, a atmosferu određuju odnosi među sudionicima (POVJERENJE, POŠTOVANJE, RAZUMIJEVANJE, SAMOKRITIČNOST, FLEKSIBILNOST…).

U atmosferi saradnje odrasli ne bi tebali nametati svoja rješenja. A upravo se tako ponekad ponašaju odrasli. Međutim, ako dijete odrasle doživi kao diktatora, ako ne osjeti da je i njegova inicijativa važna, ako nema mogućnost da iznese svoje mišljenje, stavove, strahove, spontanost, kreativnost, originalnost, onda će početi izbjegavati saradnju i otvorenost prema odraslima. Zato trebamo imati na umu sljedeće: Ne postoji bolje vrijeme za učenje nego kad se pogriješi ! Ako odrasli, bez obzira na veličinu greške, bez galame, ljutnje i kažnajvanja objasne djetetu zašto je pogriješilo, ono će to i upamtiti, Ne znači da neće i opet ponoviti pogrešku, ali sigurno sve manje i manje.

Ponekad dijete traži pomoć odraslih, ali ne tako izravno, ali je očito da mu ona treba. Odrasli mogu pomoći pitanjima : „ Šta želiš da učinim ?“, Kako mogu da ti pomognem ?“ ili pak sugestijom : „ Pokušaj to na drugi način, ovako!“, „ A šta misliš da …!“ ili djetetu dati  razumno objašnjenje, odnosno direktno uputiti dijete šta da radi.

Dijete želi odraslu osobu kao partnera / suigrača koji ga neće vrijeđati i omalovažavati, koji ga neće iznevjeriti, napustiti ili povrijediti i koji vjeruje u njegove mogućnosti.

Na dugom i napornom putu odrastanja i sazrijevanja djece, odrasli su oni od kojih se očekuje da pomognu djetetu i vode ga u kriznim trenucima, dokazujući da su osobe koje ga vole, razumiju i mogu mu pokušati pomoći. Radost i zadovoljstvo koje odrasli i djeca dijele u zajedničkim trenucima ostaje bogatstvo koje će djeca ponijeti u život.

Djelujući zajednički i usklađeno, škola i roditelji mogu uticati na društveno odgovorno ponašanje djece i na učenje društvenih i emocionalnih vještina koje često nazivamo zajedničkim imenom i “životne vještine” od kojih su najvažnije:

  • SVIJEST O SEBI — znati svoje dobre strane, prepoznati osjećaje
  • RAZUMIJETI DRUGE — razviti suosjećanje i naučiti gledati iz tuđe pozicije – empatija
  • RAZUMIJETI VLASTITU PRIRODU — znati upravljati svojim osjećajima (ljutnje napr.) postavljati sebi ciljeve, znati se suočavati s preprekama
  • DONOSITI ODGOVORNE ODLUKE — naučiti promisliti o posljedicama svojih djela za sebe i druge
  • GRADITI ZDRAVE ODNOSE — reći NE negativnim pritiscima od strane vršnjaka i raditi na konstruktivnom rješavanju sukoba

U cilju moralnog osnaživanja djece, razvoja komunikacijskih i interakcijskih vještina kod djece,  zadovoljavanja njihovih potreba, jačanja njihovog identiteta kroz nove uloge, u cilju prevencije neprihvatljivih ponašanja, u cilju podrške i zaštite –   neophodna je saradnja porodice i škole. Ta saradnja podrazumijeva uzajamno povjerenje i poštovanje, iskrenu razmjenu o djetetu, o njegovim potrebama i problemima. Povratna informacija iz škole i pravovremena intervencija prema roditeljima spriječava stagnaciju ili nazadovanje pojedinih učenika. Zahvaljujući tome, roditelji  mogu da uvide svoj doprinos ili nedostatke u radu ili komunikaciji s djecom.

Takođe, intervencije i sugestije (pohvale ili eventualne primjedbe) od strane  roditelja prema školi  su dobrodošli, jer  na temelju toga mogu se  korigovati određeni propusti, te određivati dinamika i principi rada s učenicima.

Na temelju informacija o učenicima i njihovim porodicama, škola nastoji   odgovoriti na  pojedinačne, specifične potrebe djece, te kreirati atmosferu koja će biti stimulativna za učenike. Kroz iskrenu razmjenu o djetetovim mogućnostima ili ograničenjima, njegovim potrebama i problemima – odrasli (nastavnici i roditelji) mogu zajedno da doziraju količinu zahtjeva i doprinesu osnaživanju dotičnog djeteta i razvoju njegovih punih kapaciteta. Dakle, kada ova dva sistema sarađuju, mogu se otkloniti uzroci neuspjeha i prevenirati pojave preddelinkventnog ponašanja i korigovati poremećaji u ponašanju. Tu prestaju neki od razloga zbog kojih se roditelji i nastavnici sukobljavaju, zbog kojih optužuju jedni druge i stvaraju odnos nepovjerenja i otežane saradnje.

Podijeli ovu objavu:
Osnovna škola
“Musa Ćazim Ćatić”

Čekaluša 53
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina

+387 33 208-567
+387 33 216-567

musacazimc@gmail.com