Polazak u školu je važan momenat u životu koji dijete vječno pamti, pa je zato neophodno udovoljiti određenim zahtjevima, izvršiti određene pripreme i motivisati dijete za školu. Da bi se uspješno provele nabrojane aktivnosti veoma je važna zrelost djeteta.
Zrelost za školu uključuje intelektualnu, tjelesnu, emocionalnu i socijalnu zrelost.
- Intelektualna zrelost podrazumijeva razvijenost onih psihičkih funkcija koje djetetu omogućuju da upoznaje svijet oko sebe. To su percepcija, govor, pamćenje, pažnja, mišljenje i slično.
- Tjelesna zrelost podrazumijeva mogućnost i sposobnost djeteta da bez štete za svoj organizam i zdravlje može zadovoljiti školske zahtjeve. U prvom redu – može li da pređe put do škole i nazad, da nosi školsku torbu, da izvrši svakodnevnu nastavu tj. da sjedi u klupi 45 minuta zaredom po 3 časa, da kući radi domaće zadatke, da podnese skoro 8 – satno dnevno opterećenje ako će koristiti usluge produženog boravka…
- Emocionalna i socijalna zrelost – podrazumijeva samostalnost djeteta, spremnost da svaki dan ostavi kuću i da se u školi prilagodi učiteljici/učitelju i njegovim uputstvima, da se uključi u grupni rad, da shvati da učiteljica/učitelj ne može svu pažnju pokloniti njemu jer tu ima još djece kojoj mora prići, da pokazuje interesovanje za druženje sa vršnjacima, te da poštuje pravila školskog života. Od posebnog značaja je da li dijete ima želju za učenjem i da li želi da igru zamijeni sa radnim zadacima. Također, vrlo je važno kako se dijete ponaša u konkretnim situacijama, npr. da li zna samo da se obuče, da li je samostalno za higijenske potrebe u toaletu, koliko vremena može da provede u dječijoj grupi, kako odgovara na pitanja i zahtjeve roditelja, kako reaguje na kritiku i pohvalu, kako percipira i reaguje na djecu koja su po nečemu drugačija.
Roditelji imaju najvažniju važnu ulogu u razvoju djeteta. Ta uloga naročito dolazi do izražaja kada dijete pođe u školu u pogledu podsticanja i motivacije djeteta za učenje, formiranje određenih higijenskih i radnih navika, vježbanje djeteta u preuzimanju odgovornosti za svoje stvari i postupke. Spremnost i motivacija djeteta za učenje i školu u velikoj mjeri zavisi od toga koliko su zadovoljene njihove osnovne potrebe: potreba za prihvatanjem i uvažavanjem, potreba za ljubavlju, pažnjom, brigom i sigurnošću, potreba za zabavom i druženjem. Ukoliko su ove potrebe u većoj mjeri zadovoljene u porodici, utoliko se više može očekivati da će se djeca bolje adaptirati u školskoj sredini, da će doživjeti uspjeh i da odvajanje od roditelja, a ostanak s učiteljicom/učiteljom neće biti stresan.
Dijete mora biti uvažavano i respektovano i treba osjetiti da je dio porodice. Primjerom više odgajate nego riječima. Moraju se izbjeći nesuglasice i sukobi između roditelja u prisustvu djeteta, jer to kod njega može izazvati emocionalni konflikt i štete u njegovom moralnom odgoju. Djeci je potrebna prava roditeljska ljubav, pažnja, sigurnost i zaštita jer to djetetu pruža samopovjerenje i emocionalnu sređenost.
U odgoju djece nije potrebna ni pretjerana strogost ni prevelika blagost. Treba naći sredinu i nje se dosljedno držati. Bolje je koristiti pozitivne nego negativne metode, npr. bolje je hvaliti nego kažnjavati, ali ne treba pretjerivati ni u hvaljenju bez obzira na postignuti uspjeh, jer djeca naviknuta na hvaljenje roditelja, u školi vrlo teško doživljavaju slabu ocjenu ili kritiku učiteljice/učitelja.
Odgovornost djeteta za školske obaveze veoma je važna. Treba djecu od samog početka navikavati da redovno dolaze u školu, da ne kasne na nastavu, da redovno obavljaju svoje zadaće i pomagati im u tome. Naravno, pri tome treba poštovati njihov ritam rada i učenja.
Treba se radovati uspjehu svoga djeteta, ali i podržati svoje dijete kad doživi neuspjeh-ne samo kažnjavati nego pomagati da se ispravi i da neuspjeh zamijeni uspjehom.
Važno je da dijete ima povjerenja u roditelje i učiteljicu/učitelja i obrnuto. Putem iskrenog razgovora pokušati potaknuti dijete da priča o školi, o ocjenama, o drugovima, o radosnim trenucima kao i o eventualnim teškoćama i problemima. Da bi djeca doživjela uspjeh i zadovoljstvo treba im posvetiti vrijeme, pažnju, ljubav, pomagati im da prevazilaze krizne momente, sačuvati ih od ulice i svih situacija koje mogu izazvati agresivnost, ljubomoru, sebičnost, strah,… U tome svemu veoma je važna saradnja porodice sa školom kako bi djeca izašla na pravi put. Ta saradnja podrazumijeva i zajedničko rješavanje određenih teškoća, kao i pronalaženje načina da djeca maksimalno razviju svoje sposobnosti.
