Djeca u digitalnom okruženju

Svakodnevno i višesatno provođenje vremena na internetu treba da predstavlja razlog za zabrinutost, zbog više razloga, ali posebno jer je nasilnih sadržaja sve više i djeca svakim danom imaju sve više potrebe da ih konzumiraju, pa im se na taj način tolerancija prema nasilju povećava.

Vlade širom svijeta, pa i naša, pristupile su sistematskom rješavanju ovog problema na različite načine, izmjenama i dopunama svojih krivičnih zakona, apeliranjem na bolji roditeljski nadzor i komunikaciju s djecom, a naročito jakim medijskim kampanjama i školskim aktivnostima na podizanju svijesti djece o mogućim posljedicama digitalnog nasilja na njihovu budućnost.

Neke od mjera koje su realizovane i koje daju rezultate su izrada promotivnih klipova, internet stranice (www.sigurnodijete.ba) na kojoj se svi mogu upoznati sa problemima te izvršiti anonimnu prijavu, edukativne radionice po školama i dr.

„Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u digitalnom okruženju u Bosni i Hercegovini“ su pokušaj da se odgovori na  teška i kompleksna pitanja koja tretiraju ovu problematiku.

Trenutno najpriznatiji stručnjaci iz svojih disciplina, okupljeni u projektu Međunarodnog foruma solidarnosti – EMMAUS, nesebično su dali svoj doprinos izradi smjernica i podijelili svoja znanja i iskustva.

U nastavku donosimo izvod iz Smjernica, a kompletan materijal možete pogledati na sljedećem linku:

Svakodnevni život i aktivnosti djece u savremenom dobu se u značajnom dijelu odvijaju u digitalnom okruženju. Djeca su gotovo od početka svoga života izložena utjecaju medija. Čim svojoj socijalnoj sredini iskažu interes za okruženje i da imaju želju da ga ispituju, roditelji se nerijetko ne libe da ih stave pred medijske uređaje (televizor, kompjuter, tablet ili mobilni telefon) i da onda oni sa njih počnu da konzumiraju različite sadržaje.

U početku je izloženost djece medijskim sadržajima pasivna, tj. oni su samo pasivni posmatrači, tj. konzumenti crtanih filmova ili muzike. Kako dijete odrasta, tako ono samo mijenja odnos prema medijima i postaje njihov aktivni konzument, tj. odnos prerasta u interakciju. Sada dijete počinje da igra igrice na internetu, te, kako odrasta, internet koristi u svrhu ostvarivanja kontakata sa drugim osobama, takođe korisnicima interneta.

U odnosu na televizijsko nasilje, u kojem su djeca kao posmatrači u pasivnoj poziciji, na internetu djeca ulaze u interakcije i njihova uloga u situacijama nasilja je aktivna.

Na internetu djeca mogu biti dio različitih područja. Mogu da igraju igrice, ali mogu i da komuniciraju na chatovima, blogovima, forumima, kako sa svojim vršnjacima, tako i sa drugim osobama. Ono što je zajedničko chatu, blogu i forumu jest korištenje nadimaka, koji korisnicima omogućavaju anonimnost. Tako oni jedni o drugima znaju samo ono što se iznese na internetu. Anonimnost omogućava ljudima da budu otvoreni i da sa drugima podijele informacije koje bi im bilo teško ili nikada ne bi mogli da kažu onima koji ih poznaju. Ovakav vid komunikacije može biti vrlo opasan za djecu, koja mogu anonimnost da iskoriste da bi bili ‘’neko drugi’’, da bi radili stvari koje su im u stvarnom životu zabranjene.

 Anonimnost može biti i pozivnica svima koji žele da zloupotrijebe ovakav način komunikacije, jer nisu svi korisnici interneta dobronamjerni, a neki mogu biti i vrlo nasilni. Pojedini korisnici upravo koriste internet, kako bi putem njega iskalili sve svoje frustracije, te kako bi povrijedili nekoga.

Nasilje putem interneta uključuje poticanje grupne mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima te širenje nasilnih i uvredljivih komentara. Može uključivati slanje okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka.

Upravo je razvoj IKT-a omogućio pojavu novih krivičnih djela na štetu djece. Tako je iskorištavanje i nasilje nad djecom poprimilo vrlo različite oblike. Uz korištenje IKT-a ovi oblici se javljaju u vidu vrijeđanja, uznemiravanja, slanja prijetećih i uvredljivih poruka, lažnog predstavljanja, podsticanja na mržnju i nasilje i sl. Vrlo težak oblik su seksualna eksploatacija i seksualno nasilje nad djecom počinjeno, snimljeno ili podijeljeno u digitalnom okruženju. Jedan od primjera sa teškom posljedicom odnosi se na materijale dobijene eksploatacijom djece u pornografske svrhe.

Cyberbullying, Grooming, Sexting, Sextortion, Live streaming  su najčešći termini  kojima se nastoje obuhvatiti neki od oblika takvog nasilja.

PREVENCIJA

Ponašanja koja dijete može da manifestuje, a da mogu da nam ukažu na potencijalno seksualno nasilje putem interneta su sljedeća:

• skriva ekran, telefon, tablet, kada naiđe roditelj ili neka druga osoba;
• brzo prebacuje na drugu internet stranicu, kada osjeti prisustvo druge osobe;
• djeluje nervozno prilikom korištenja kompjutera, laptopa, tableta ili telefona;
• nervozno je kada dobije poruku na telefon ili kompjuter;
• provodi prilično mnogo vremena online za računarom ili telefonom;
• izbjegava prijatelje, izlazak napolje;
• otvara nove profile na društvenim mrežama;
• prima pozive nepoznatih osoba;
• kući stižu paketi za koje nema objašnjenja;
• školski uspjeh slabi, kao i zainteresovanost za školu i učenje.

SIMPTOMI

Prepoznavanje simptoma seksualnog nasilja putem interneta je mnogo teže nego nekih drugih oblika nasilja. Simptomi koji se mogu javiti su sljedeći:

• depresija,
• anksioznost,
• socijalna izolacija,
• povrijeđenost i osjećaj zbunjenosti,
• niže samopoštovanje,
• bespomoćnost,
• slaba koncentracija i pažnja,
• poteškoće sa spavanjem,
• problemi sa apetitom,
• razdražljivost, nagla promjena raspoloženja,
• narušeno fizičko zdravlje (glavobolje, mučnine, bolovi u stomaku).

PREPOZNAVANJE I PRIJAVLJIVANJE U ŠKOLI

Za razliku od fizičkog nasilja, koje je vidljivo oku posmatrača, nasilje putem interneta je vrlo podmuklo i prikrivano i njegove posljedice su vidljive mnogo kasnije. Odgojno-obrazovne ustanove imaju zadatak da djecu zaštite od bilo kakvog vida nasilja i zlostavljanja, pa tako i putem interneta i da im omoguće sigurno odrastanje. Prosvjetni radnici i drugi zaposleni u odgojno-obrazovnim ustanovama obavezni su da prate i reaguju kada prepoznaju znakove nasilja na internetu nad djetetom. U slučaju da primijete neke od znakova, dužni su da pozovu roditelje i da u saradnji s njima djeluju na polju zaštite djeteta. U svakom slučaju, u saradnji s roditeljima, potrebno je o samom nasilju putem interneta obavijestiti  policiju i Centar za socijalni rad.

ŠTA PREVENTIVNO MOGU DA URADE RODITELJI? 

• Roditelji treba da budu zainteresovani za djetetove aktivnosti na internetu i da ne dozvole svojoj djeci da njihova potreba za privatnošću nadvlada roditeljevu potrebu za djetetovom sigurnošću. Svako dijete treba da ima postavljena pravila korištenja interneta, tj. kompjutera i ostale IKT. Pod ovim se podrazumijeva da roditelji treba da budu ti koji će utvrditi koje internet stranice njihova djeca smiju koristiti, kao i u kojem vremenu i koliko dugo. Svi uređaji na kojima dijete može koristiti internet treba da budu u dnevnoj sobi, nikako u dječijoj. Djecu učimo da kada im se na ulici obrati osoba koju ne poznaju, ne stupaju s njom u kontakt, kao i da pozovu upomoć neku drugu osobu, ukoliko im ta osoba počne smetati. Isto tako je djecu potrebno naučiti da je strana osoba neko ko se izbjegava i na internetu. S njima se ne razgovara, a kamoli dijele lični podaci ili bilo kakve informacije o sebi ili porodici. Ako je dijete korisnik društvenih mreža, onda je vrlo važno da mu roditelj na tim društvenim mrežama bude prijatelj. Ako roditelj nije korisnik društvenih mreža, onda je važno da odredi neku drugu odraslu osobu, blisku sebi i djetetu, koja će kontrolisati djetetovo ponašanje na tim mrežama.
• Vrlo je važno da dijete nauče da nikome ne daje svoje passworde, kao ni lične podatke (ime, prezime, imena roditelja, datum rođenja, mjesto rođenja, adresu, naziv škole koju pohađa, ili pak broj kreditne kartice roditelja i sl.). Također, djeca treba da znaju da ne prihvataju nikakve poklone od stranih osoba, ma koliko im privlačni bili, te da nikome ne šalju svoje privatne slike ili slike članova svoje porodice. Ako i započnu razgovor sa nekom nepoznatom osobom, treba da ga prekinu čin osjete prvi put neugodnost. Roditelji treba da svoje dijete upozore da je prihvatanje sastanka s nepoznatom osobom zabranjeno, jer je vrlo opasno. Kada su u pitanju poruke koje dijete može dobiti na društvenoj mreži ili putem e-maila ili SMS poruke, a čiji sadržaj je neprijatan, na njih dijete nikada ne treba da odgovara. Roditelji treba tada da kažu djetetu da ono nije odgovorno za te poruke i da one ništa ne govore o njemu, već o osobi koja mu ih šalje.
• Upoznati roditelje sa osnovama i terminologijom na internetu.
• Postavljanje računara na vidno mjesto u kući kako bi se imao bolji uvid u aktivnosti i vrijeme koje dijete provede za računarom.
• Vremenski ograničiti korištenje računara i mobilnih uređaja.
• Razgovarati sa djetetom, izgraditi povjerenje i bolje upoznati kako vrijeme provodi na internetu.
• Roditelji bi trebalo da se upoznaju sa stranicama koje dijete posjećuje, društvenim mrežama i aplikacijama koje koristi i aktuelnim trendovima kod djece.
• Postaviti zaštite i filtere na računar i mobilni uređaj, prije svega programi/aplikacije za nadzor (Parental Control), Anti-Virus, Firewall i slično. Svi moderni operativni sistemi imaju integrisane programe za nadzor.

PORUKE ZA KRAJ :

Odrasli trebaju pomoći djetetu da:

• razvije svijest o sebi — dobro i loše

• razumije druge — gledati iz tuđe pozicije

• razumije vlastitu prirodu — znati upravljati osjećajima (npr. ljutnjom)

• donosi odgovorne odluke — misliti o posljedicama

• gradi zdrave odnose — reći NE negativnim pritiscima

Podijeli ovu objavu: