Odlukom Opšte skupštine Ujedinjenih naroda donesenom u oktobru 1992. godine, kao Međunarodni dan osoba s invaliditetom proglašen je 3. decembar. Ovaj dan ima za cilj da promovira razumijevanje pitanja invalidnosti, dostojanstva, prava i dobrobiti osoba s invaliditetom. Broj osoba s invaliditetom se globalno povećava zbog porasta kroničnih zdravstvenih stanja i starenja stanovništva.
Svrha obilježavanja ovog dana je po preporukama Komisije za ljudska prava Ujedninjenih naroda da se osvijesti stanovništvo s ciljem postizanja punog i jednakog uživanja ljudskih prava i sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu.
UN-ova Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom i njen Opcioni protokol usvojeni su u Decembru 2006. godine, a na snagu su stupili 3. maja 2008. godine. Bosna i Hercegovina je postala članica Konvencije i Opcionog protokola u martu 2010. godine.
Posvećenost Ujedinjenih naroda ispunjavanju svih ljudskih prava za osobe s invaliditetom ojačana je široko ratificiranom Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom i Agendom za održivi razvoj 2030. godine.
Invaliditet je svako stanje koje osobi otežava obavljanje određenih aktivnosti ili učinkovitu interakciju sa svijetom oko sebe. Ta stanja ili oštećenja mogu biti kognitivna, razvojna, intelektualna, mentalna, fizička, osjetilna ili kombinacija više čimbenika. Oštećenja koja uzrokuju invaliditet mogu biti prisutna od rođenja ili se mogu steći tijekom života osobe. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom definira invalidnost kao dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u interakciji s raznim preprekama mogu ometati puno i učinkovito sudjelovanje osobe u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Definiranje invaliditeta je iznimno raznoliko. Dok neka zdravstvena stanja povezana s invaliditetom rezultiraju lošim zdravljem i opsežnim zdravstvenim potrebama, druga nisu takve prirode. Sve osobe s invaliditetom imaju iste opće zdravstvene potrebe kao i svi ostali ljudi, te stoga trebaju imati pristup redovnim zdravstvenim uslugama.
Svjetska zdravstvena organizacija je definirala invaliditet kroz interakciju između pojedinaca sa zdravstvenim stanjem kao što je cerebralna paraliza, kognitivno oštećenje ili depresija i osobnih faktora i faktora okoline kao što su negativni stavovi i stigma, nepristupačan prijevoz i javne zgrade ili smanjen pristup socijalnoj potpori.
Često osobe s invaliditetom imaju veće stope nezadovoljenih potreba za zdravstvenom zaštitom i lošije zdravstvene ishode, uključujući stope smrtnosti koje su 2 do 3 puta veće od ostatka stanovništva u svim dobnim skupinama. Nezadovoljene potrebe zdravstvene zaštite i lošiji zdravstveni rezultati mogu dovesti do nepotrebno visokih troškova zdravstvene zaštite, jer je veća vjerovatnoća da će osobe s invaliditetom imati odložen pristup zdravstvenoj zaštiti, što kasnije može dovesti do težih i skupljih tretmana za osobu.
Osobe s invaliditetom su veoma raznolika populacija koja obuhvata širok spektar uzrasta, proživljenih iskustava, potreba i životnih okolnosti. Gotovo svatko će privremeno ili trajno doživjeti invaliditet u nekom trenutku svog života. Prema Globalnom izvještaju o pomoćnoj tehnologiji, 2,5 milijardi ljudi treba barem jedno pomagalo za kvalitetniji život, s tendencijom porasta potreba na 3,5 milijardi do 2050. godine. Potrebe mogu biti u rasponu od naočala do visoko naprednih mioelektričnih ruku ili robotskih egzoskeleta. Međutim, skoro devet od deset ljudi kojima je potrebna pomoćna tehnologija nema joj pristup i to ima negativan utjecaj na obrazovanje, egzistenciju, zdravlje i dobrobit pojedinaca, obitelji, zajednica i društva.
Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je (2018.godine) da oko 15% svjetske populacije živi s nekim oblikom umjerenog ili teškog invaliditeta, odnosno 2,2% svjetske populacije ima značajne poteškoće u funkcioniranju.
Neke opšte činjenice:
- Broj osoba sa invaliditetom se dramatično povećava. To je zbog demografskih trendova starenja stanovništva i porasta hroničnih zdravstvenih stanja.
- Gotovo svako će vjerovatno doživjeti neki oblik invaliditeta – privremeni ili trajni – u nekom trenutku svog života.
- Preko milijardu ljudi živi sa nekim oblikom invaliditeta, što je jedna sedmina svjetskog stanovništva (procjena WHO i ILO).
- Od 1 milijarde osoba koje žive sa onesposobljenjem/ invaliditetom 80% njih je u zemljama u razvoju, a među njima je 80% radno sposobno stanovništvo.
- Brojka odgovara za oko 15% svjetske populacije, a 190 milijuna ljudi (3,8%) je u dobi od 15 godina i više koji imaju značajne poteškoće u funkcioniranju koji često zahtijevaju zdravstvene usluge.
- Osobe s invaliditetom izložene su višestrukim kršenjima svojih prava, uključujući akte nasilja, zlostavljanja, predrasuda i nepoštivanja zbog svog invaliditeta, što se ukršta i s drugim oblicima diskriminacije na temelju dobi i spola.
- Kada osobe sa invaliditetom pristupe zdravstvenoj zaštiti, ukoliko nema fizičkih i okolinskih barijera, često doživljavaju stigmu i diskriminaciju prilikom ostvarivanja usluga.
- Postoji hitna potreba za povećanjem inkluzije osoba sa invaliditetom na svim nivoima zdravstvenog sistema, posebno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Fotografija preuzeta s: https://pixabay.com/
